Štrajk glađu – perspektiva biomedicinske etike

Ana Borovečki

Sažetak


Štrajk glađu tj. voljno i svjesno odbijanje hrane  (u nekim slučajevima i pića) ne bi li se pokušalo postići određene političke ciljeve ili potaknuti neke društvene promjene kroz povijest je prihvaćen kao jedna od metoda za postizanje tih ciljeva. Poznati su tako slučajevi štrajkanja glađu britanskih sufražetkinja iz ranih 1900-tih, Mahatme Gandija koji  gladovao barem 14 puta ne više od 21 dan. Poznat je i niz slučajeva štrajka glađu političkih disidenta i zatvorenika u bivšem Sovjetskom savezu, zatvoru Maze u Belfastu u Sjevernoj Irskoj, u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji, te Turskoj i najnovije u Guantanamu na Kubi. Također je zabilježen i niz štrajkova glađu osoba koje traže azil u raznim zemljama u svijetu, ali i raznih članova nevladinih udruga, ali i liječnika ( Poljska i Indija) zbog nezadovoljstva radnim uvjetima (1).  Bilo da se radilo o političkim zatvorenicima ili slobodnim ljudima koji štrajkanjem glađu žele skrenuti pažnju na neki društveni problem,  zbog medicinskih posljedica koje takav oblik protesta može imati za njegove sudionike, kao i zbog brojnih etičkih problema koje se u pristupu takvoj osobi postavljaju pred liječnika svaki štrajk glađu za liječnika predstavlja svojevrsni izazov. Cilj je ovog članka dati pregled poznatih smjernica vezanih uz postupanje liječnika sa štrajkačima glađu, uz nekoliko napomena vezanih uz neke spoznaje o fiziologiji gladovanja, njegovim potencijalnim utjecajima na psihu štrajkača, ali ujedno i potaknuti promišljanje čitatelja o mogućim manipulacijama ovom pomalo nekonvencijalnom metodom društvenog pritiska.

Cijeli tekst:

PDF

##plugins.generic.referral.referrals##

  • ##plugins.generic.referral.all.empty##


Hrvatski časopis za javno zdravstvo, ISSN 1845-3082, Otvoreni pristup - autori zadržavaju autorsko pravo uz obavezu navođenja izvora u slučaju citiranja