Ratna sjećanja (War Memories)

Brankica Miškić

Sažetak


  U Hrvatskoj rat.... Svaku večer slušamo vijesti o Slavoniji, Baranji, o hrabrom Vukovaru.. Čini nam se tako daleko...tako nestvarno.... ljudi se s nevjericom pitaju, je li moguće da će napasti Dubrovnik – pa Dubrovnik je pod UNESCO-ovom zaštitom, Dubrovnik je svjetski grad.... 

          A onda 1. listopada u 6:20 budi me prasak prvih granata na Mokošicu, dubrovačko naselje u kome živi oko 9000 ljudi. Jutros ne radim, imam slobodan dan. Sirena svira, kao u ružnom snu, silazimo u podrum sa djecom.... Rat u Dubrovniku.. Počinje ono u što nitko nije vjerovao. Toga dana, nas 78 stanara zbijeni u 104 m2 podruma, tješimo jedni druge, uvjereni da ovo ne može dugo trajati.

2. listopada 1991. ujutro odlazim u sklonište, gdje je i krizni stožer i pitam mogu li me oni prebaciti u Grad jer jutros radim. Gospodin mi se samo nasmije i tvrdi da to nije moguće, osim za hitne slučajeve. Shvativši da se iz Mokošice ne može doći do Grada, struje nema, telefoni ne rade, priključujem se radu u ambulanti Mokošica. Dosta medicinskih sestara živi u Mokošici, te se rad može organizirati. Dr. Čale, viši fizioterapeut Mirsad Džanović i ja počinjemo organizirati rad u ambulanti sa po tri sestre u smjeni od 24 sata, jer se Mokošica granatira te je vrlo teško obaviti i tu jutarnju smjenu. Ranjenike nam dovoze predvečer i uvečer, jer se zbog granata i pucanja nije moguće probiti danju. Prvih 18 dana od liječnika same su tu dr. Gučić voditelj ambulante u Mokošici i dr. Čale, one gotovo da ne odlaze svojim kućama. Kasnije nam iz Dubrovnika šalju po jednog liječnika svako jutro gliserom ili oklopnim vozilom tzv „Majson-om“.


Cijeli tekst:

PDF

##plugins.generic.referral.referrals##

  • ##plugins.generic.referral.all.empty##


Hrvatski časopis za javno zdravstvo, ISSN 1845-3082, Otvoreni pristup - autori zadržavaju autorsko pravo uz obavezu navođenja izvora u slučaju citiranja